Objavljene zbirke

Photobucket

"Sva moja sjećanja" prva samostalna zbirka izdana u vlastitoj nakladi 2010. godine







Ljubavlju  Ispunjena







‎"Priroda diše"; 2011; e-knjiga







Naša draga gošća Denis Kožljan kod Serđa Našim krajem Radio Pule

cursor
Pink Rose Flower
****
Nema zapisa.
MOJ BLOG
.
.
..OVO JE KUTAK GDJE OSTAVLJAM SVOJ TRAG MISLI U PISANOM OBLIKU, POEZIJE ILI PROZNIH DJELA...ALI ISTOVREMENO TO SU RIJEČI KOJE DOLAZE U POSEBNIM TRENUCIMA MOJE DUŠE, RIJEČI SUZOM NAVLAŽENE ILI OSMJEHOM UZBURKANE...PA NEKA TAKO BUDE I TRAJE DOK MOJE SRCE NE KAŽE; "BILO JE DOVOLJNO, SASVIM DOVOLJNO..."


Blog
srijeda, srpanj 30, 2014


 

Evo i intervjua kojeg sam prije nekoliko dana učinila sa poznatim mladim književnikom Valentinom Kuzeljem-preporučam

 

Susret s povodom: Valentino Kuzelj (intervju)
Pripremila i uredila: Denis Kožljan


Ovih dana, Pulu je nakon Pariza, posjetio mladi zagrebački književnik, Valentino Kuzelj, te sam imala priliku porazgovarati s njim o njegovom dosadašnjem radu i planovima u budućnosti.
- Valentino, za početak, možete li nam reći nešto najosnovnije o sebi, budući da ste široj javnosti vjerojatno... poprilično i anoniman što se tiče trenutnog stvaralaštva?
-
- Imam 17 godina, živim i stvaram u Zagrebu. Prvi roman napisao sam sa petnaest, a objavio sa šesnaest godina, točnije u studenom 2012. u digitalnom obliku. Točno godinu dana nakon, poprilično brzo s obzirom na stanje hrvatskog izdavaštva, izašao je i moj drugi roman s kojim sam dosta zadovoljan i koji je na neki način pronašao put do publike, ne u tolikoj mjeri koliko bih htio, ali rekao bih – bolje od prvog. Ne znam što bih još mogao reći o sebi... Premalo mi je godina kako bih mogao nizati velike životne priče i pouke koje, nadam se, neću spoznati na teži način. Radije bih pustio da moja djela govore o meni, pričaju moju priču u sadašnjosti, kao što će – nadam se – biti i u budućnosti...
-
- Kako sam Vas imala prilike upoznati i napisati recenziju jednog Vašeg djela, objavljenog na Digitalnoj mreži, zanimalo bi me, koja su to Vaša djela, iz kojeg žanra i kako ste uopće došli na ideju pisati o toj tematici, a govorimo o ciklusu „Ruski samuraj"?
-
- Neizmjerno bih volio počastiti čitatelje romantičnim odgovorom na ovo, doista važno pitanje. Nažalost, ne mogu to učiniti. Doista ne postoji pojam koji bi na zadovoljavajući način opisao sate provedene pred najstrašnijim neprijateljem – praznom stranicom. Ponekad bolno smišljanje fabule, precrtavanje napisanih i dodavanje novih dijelova u želji da svaki djelić sjedne na svoje mjesto – nekad uspješno, nekad ne. Recimo samo da se nisam bojao razmišljati, pustiti maštu da odradi svoje, izdiktira retke koji će pronaći svoj put ka čitatelju.
- Moja dosad dva objavljena romana pripadaju serijalu „Ruski samuraj" kako ste naveli, prvi naslova „Harakiri", ujedno i moje prvo objavljeno djelo. Roman čitljiv i zanimljiv – prema sudu „skromnog" autora. Knjiga koja će zauvijek ostati u mome sjećanju s posebnom dozom radosti, jer naposljetku, ona je moj početak, to je djelo označilo ono što jesam, i što ću biti, zacrtavši put daljnjem stvaralaštvu. Mješavina trilera i pustolovnog romana, bez nepotrebnih – kako sam tada mislio – razvlačenja. Sada vidim kako to djelo nije savršeno – iako svaki autor potajno o svojoj knjizi misli da jest – ali nikada se ne bih posramio što sam je napisao. Kao što sam prije napomenuo, ona je označila početak, prekretnicu u mome životu. Zahvaljujući toj knjizi upoznao sam mnoštvo dragih ljudi s kojima me povezuje puno više od veze autor-čitatelj.
- Druga knjiga pod naslovom „Sud vječnosti" iz istoimenog serijala izašla je krajem 2013. i u njoj se uz napetost, ubojstva i misterij može pronaći mnoštvo autorovih, mojih razmišljanja. Iako sam i sam ranije osjećao odbojnost prema tekstovima prepunim autorovih stavova, smatrajući kako autor treba u svakom trenutku ostati objektivan, shvatio sam kako to nije moguće. Štoviše, autor ne smije biti indiferentan. Dužnost je pisca prikazati loše strane društva, a čovjeka prepoznati ih i osuditi.
-
- Prvi roman naslova „Harakiri" vrlo je detaljan, prepun galerije likova, radnja se odvija gotovo filmskim scenarijem. Mlad ste umjetnik i zanimalo bi me, kako ste uspjeli uopće doći na ideju, pisati o jednoj takvoj temi? Odakle ste crpili inspiraciju?
-
- Kao što sam puno puta isticao, mjesto radnje, Japan, proizašlo je iz meni najdraže, ujedno najljepše i najtužnije knjige „Sadako hoće živjeti" Karla Brucknera. Mjesto isprepleteno kontrastima, tradicijom kojoj ne dopuštaju zamrijeti, napretku koji je odavno prestigao svijet te tragedije koja je ne tako davno, u svega nekoliko dana zadesila nevine... Ideje su se nakon određivanja mjesta radnje počele same javljati. Jedino što sam trebao, bilo je zaviriti u najjače ljudske emocije; mržnju, ljubav, osvetu, patriotizam i nacionalizam – dvije riječi često povezivane, a ni po čem slične. S lakoćom sam sastavio možda preveliku galeriju likova koji su imali razne motive kroz knjigu, njihove namjere bile su prikrivene, ovijene velom tajne tek kako bi na samom kraju, antagonisti ostali duše u potpunosti ogoljene – iz likova prepunih mana i vrlina, načinio sam borce za uvjerenja. Jer i sam držim kako se u životu treba nečemu opredijeliti, ne može se plesati kako drugi sviraju. I ne smatram antagoniste prve dvije knjige zlima. Ne vidim u njima čisto zlo. Oni su idealisti. Možda su njihovi ideali krivi, ali kao čovjek uvijek ću više poštovati čovjeka od ideala – čak i ako se kose s mojima, nego beskičmenjake koji svoj stav podređuju okolini.
- Inspiraciju crpim iz svoje okoline, svijeta oko sebe. Ima li bolje inspiracije od čovjeka – najtužnijeg i najljepšeg bića koje je hodalo Zemljom?
-
- Kao nastavak prvog samostalnog autorskog djela, ubrzo je , što je za današnje prilike u svijetu književnosti rijetkost, izašao i drugi Vaš roman iz istog ciklusa.
- Pa kažite svojoj čitalačkoj publici, ukratko o čemu govori radnja i nije li možda „Sud vječnosti", simbolika današnjih prilika u kojima žive naša djeca, prepuštena jednom scenariju ulice, pošasti i nesocijalnog ponašanja?
-
- U najgrubljim crtama radnja „Suda vječnosti" nastavak je prvog romana, ali tko pročita obje knjige uvidjet će da se ne radi o, kao što je inače slučaj sa serijalima, ponavljanju jedne te iste radnje kroz nekoliko nastavaka, već kako se poput stvarnog čovjeka, likovi mijenjaju, preispituju sami sebe, otkrivaju svoju okolinu svakoga dana iznova. Život svakog lika se mijenja i vjerujte mi, sudbinu svakog pojedinog lika, pa čak i Alekseija vrlo je teško predvidjeti. Radnja uz promišljanja glavnog lika o svijetu i situacijama u kojima su se likovi zatekli u radnji „Harakirija", prati igru moći na akademiji koja je ujedno i mjesto radnje te niz ubojstava unutar Eien klana, koji je utjelovljenje svega što glavni lik prezire. Te se postavlja pitanje, tko je tajanstveni „egzekutor" koji sije smrt ondje gdje se i same vlasti Japana boje dirnuti?!
- Sud vječnosti simbolika je cijelog čovjekova postojanja, njegove težnje ka vječnosti i žrtvi koju podnosi za vrijeme ovog predivnog, sigurnog života, u nadi za boljom vječnošću, a ne shvačajući kako sve što je vječno, trajno, ne donosi sreću. Ta zar biste uživali u svakoj zraci sunca kada ne biste poznavali mrak? Isto tako, kako uživati u životu kojem neće doći kraj?
- Radnjom cijele knjige provučena je jedna nit socijalne tematike, prvenstveno mojih stajališta o i pokušaju da prikažem razlike koje su danas u svijetu očitije nego ikad, danas u doba „demokracije" i „jednakosti", kada savršeno dobro možete reći tko ima, a tko nema...
-
- Vi ste vrlo detaljno, vješto i znalački, poput provjerenih romanopisaca, nizali radnju ali logički i istovremeno s primjesom jedne doze fantazije uspjeli zaintrigirati svoju čitalačku publiku u ova svoja netom izišla dva romana.
- Je li imate nekih većih spoznaja fantastike koje su Vam onda poslužile u fabuliranju navedenih romana?
-
- Prve knjige koje sam s radošću pričitao bili su fantasy romani. Čak sam jedno vrijeme pokušavao pisati fantasy, ali ubrzo sam shvatio kako to nije za mene. Jer ja volim ono što je stvarno. Naravno, radnja romana je izmišljena, nipošto stvarna, ali čovjek, svaki pojedini lik vrlo je stvaran. Svaka njegova vrlina i mana može se iščitati na ljudima koje svakoga dana susrećemo. Zar ne postoji ljepše od toga, kada svakoga dana iznova susrećete nekog svog lika? Kada znate da čovjek nije savršen i da ga upravo zato toliko volite i pišete o njemu. Sama riječ „čovjek" predstavlja nešto toliko nesavršeno, a opet tako stvarno i željno promjene, željno boljitka. Ukratko, ne, nemam nekih većih spoznaja fantastike. Ali, kada bolje razmislim, postoji li veća fantastika od ljudskog uma?
-
- Imam osjećaj da budno pratite stanje duha i osjećaje ljudi kojima ste okruženi i onda to vrlo uspješno uklapate u Vaše, kako romane, tako i ostale književne vrste.
- Recite nam o čemu se radi, koje su to forme koje još koristite u svom trenutnom radu i je li se zaista u njima dotičete problematike društva i svijeta u kojem živimo?
-
- Osobno, smatram kako je dužnost ne samo pisca već svakog čovjeka promatrati svoju okolinu. Inače jako volim šetati, ali i sjediti na kavi, te čak i u društvu uvijek obratim pozornost na svakog prolaznika, svaku jedinku koja okrhne moj život. Jer samo se promatranjem ljudi mogu doista upoznati. Iz ljudskih ćete pokreta, njihova lica i očiju iščitati puno više no što Vam je on u tom trenutku spreman otkriti. Upravo zato ponekad potpuni neznanac prepozna što nekoga muči, dok najboljem prijatelju to nikako ne polazi za rukom. Zato što s vremenom, kako nekoga upoznate, prestanete promatrati čovjeka, prestanete mu se svaki put iznova diviti.
- Nikada neću biti objektivan promatrač i pripovjedač o svijetu u kojem živim i to mi je sasvim jasno. I to iz vrlo jednostavnog razloga; ne vidim sebe kao promatrača već kao dio tog istog društva i istog svijeta o kojem pišem. Zato se nekima neće svidjeti moja djela jer ona jesu subjektivna i volim ih kao takva. Nikada ne bih volio da moja djela postanu objektivna, jer to bi značilo da sam odustao od tog svijeta o kojem pišem, da je on za mene stranac, a to ne želim. Dio sam ovoga svijeta i društva i osjećam dužnost kao dio cjeline, vratiti barem dio duga čovječanstvu. Pokušavam to učiniti svojim djelima i nadam se da će čitatelji prepoznati moju želju da ostavim traga u vremenu koje prolazi, rekao bih okrutnom brzinom. I nadam se kako moje ime neće biti odneseno u pijesku vremena zajedno sa onima koji su zatrovali ovaj svijet...
- Nalazim vrlo teškim pretočiti stanje u svijetu u nekoliko rečenica. Jer kada vidite prosjaka na ulici ili ljude kojima su u „demokraciji" uskraćena prava, ne možete to sažeti u dvije rečenice i objaviti negdje. Ne, bujica riječi je u Vama, želite plakati a ne možete, vrištati, jecati nad ponekad doista odvratnom sadašnjošću. Zatim shvatite da ako na nekoga trebate vrištati, to ste Vi sami, jer ne činite ništa kako biste nešto promijenili. Zato u svoja djela nastojim uklopiti probleme koje uočavam u društvu i navesti ljude – ne na rješenje, već na shvaćanje kako je potrebno promijeniti nešto. Kako je jednakost još uvijek samo mrtvo slovo na papiru.
-
- Valentino, vrlo ste mlad čovjek ali s ozbiljnošću gledate i shvaćate problematiku izgubljenih vrijednosti, humanosti u društvu...citiram jedan Vaš nedavni osvrt: „Svatko od nas zna što želi biti, samo je pitanje hoće li nam svijet to dozvoliti...."
- Kažite je li ste Vi u svojim shvaćanjima jednostavno drugačiji i progresivniji u mišljenju od svojih vršnjaka ili smatrate da bi se svaki pojedinac, još od najranijeg doba trebao aktivno uključiti na neki način u borbu za trajnije rješavanje izgubljenih moralnih načela, a koje su neophodni za uspješan razvoj jedinke u sklopu društva kao takvog?
-
- Osobno se ne smatram naprednijim od svojih vršnjaka niti ikoga drugoga. Ne volim uopće suditi ljudsku svijest o svijetu prema nečijim godinama. Jedan desetogodišnjak može biti osvješteniji nego netko tko je u zrelim godinama, ali još uvijek nije sazreo. Volim misliti kako ja samo malo hrabrije gledam na svijet oko sebe. Jer, uvjeren sam da svatko u nekom dalekom kutku svoga uma misli slično kao i ja. Uviđa probleme, ali jednostavno se boji suočiti s njima. I ja to nalazim teškim, ali moj najbolji prijatelj je papir i nalivpero i to je moj prvi način borbe protiv nepravde. I nadam se, da će barem jednog čitatelja mojih knjiga, moje riječi potaknuti da se i on ohrabri misliti o stvarima koje vidi, onome što mu se sviđa i što prezire. Jer kada dočekate zoru budni u krevetu s osmijehom na licu ili grčem u želucu zbog nečega što ste prethodne večeri vidjeli u gradu, tada možete bez obzira na godine, obrazovanje ili materijalni status reći nešto o toj temi. Iznjeti svoje mišljenje bez brige kako će ono biti prihvaćeno. Jer Vaše mišljenje je ono što Vi jeste. Ono je odraz Vas kao čovjeka. I zato treba dobro promisliti o nekoj temi prije no što počnete o njoj govoriti, a kada jednom počnete, ne odustajte ni zbog čega od svoga stava. Budite dosljedni, jer ako mijenjate svoje mišljenje kao kaput, bit ćete pometeni sa pozornice života prije no što ste počeli. Jer svi u svojoj nutrini znamo što želimo, i društvo će nam, vjerujem, dopustiti da to i ostvarimo, ali prije no što zatražimo podršku svijeta, moramo sami sebi obrazložiti zašto nešto želimo i hoćemo i vjerujemo li u to svim svojim bićem.
- Mislim kako sam ja jednostavno otvoreniji od svojih vršnjaka. Upravo zato što se ne bojim promatrati doista ružnu sadašnjost u kojoj živimo te upravo zato o većini situacija već imam mišljenje koje mogu iznjeti, jer sam već prije dobro razmislio o tome. Danas se čovjek bezrazložno boji misliti i upravo je to razlog zašto svijet izgleda kao što izgleda. Ta zar je misao toliko strašna da joj ponekad dopustimo da nam zagolica maštu i stvori ideale po kojima ćemo živjeti?
-
- Volite li osim proznih uradaka, okušati se i u poeziji ili možda smatrate da Vi niste još jedan od liričnih poeta koji svojim stihovima ovom napaćenom svijetu šalju određene poruke? Kakav je Vaš stav o tome?
-
- Ja sam prozni pisac i kao takav sam savršeno zadovoljan. Smatram da se velike riječi i lirski opisi mogu jednako dobro uklopiti u roman kao i u pjesmu, a kao što ste iz mojih odgovora mogli zaključiti imam mišljenje o većini tema i o tome mogu nadugačko i naširoko, a kako obožavam zaplete i napetu radnju i naposljetku interesantno razrješenje iste, mislim da mi roman bolje leži. Naravno, volim i kratke priče, novele, ali roman je moja prva ljubav, vrijeme koje je potrebno da nastane neprocjenjivo je, a roditeljski osjećaj kada roman po prvi put vidite završen roman teško je opisati. Naravno, neizmjerno cijenim poete, ali jednostavno se ne vidim kao takvog.
-
- Znam da se u svojoj školi, također aktivno bavite pisanjem i da ste nagrađivani. Možemo li čuti malčice i o tim Vašim slatkim uspjesima?
-
- Da, ove sam godine nastupio na LiDraNu te sa jednim sastavom naslova „Poruka u prošlost" dospio do županijske razine. Nažalost, sastav nije omiljena forma te nisam došao do državnog, čemu se nadam sljedeće godine. U svojoj školi dobivam veliku potporu svojih profesora, razrednice i posebno jedne uistinu divne osobe, s kojom se nadam da ću ostati u dobrim, prijateljskim odnosima i nakon što završim školovanje dogodine, a to je moja profesorica hrvatskog jezika, Ivana Brzović. Jedna od rijetkih profesora koji doista potiču svoje učenike, uzgaja njihov potencijal i najvažnije od svega, gleda ih kao sebi jednake, a ne svisoka kao što je slučaj u večini današnjeg školstva. Jer, kako možeš uživati u nečijem satu, ako ne osjećaš da si mu jednak? Ta naposljetku svi smo ljudi prepuni vrlina i mana i nema potrebe da to pokušavamo sakriti liječeći komplekse na učenicima. Zato se ovim putem zahvaljujem profesorici Brzović bez koje danas sigurno ne bih bio ono što jesam.

- I za kraj, želite li nam nešto reći o sebi čega se nismo dotakli u ovom kratkom intervjuu? Tko Vam pomaže u radu, na koga se oslanjate, tko su vam uzori? Vaši daljnji planovi ?
-
- Kao prvo, rekao bih da mi najviše pomaže moja okolina, moja obitelj i svi koji su dotaknuli moj život i ostavili neki lijep trag u njemu. U radu se ponajviše oslanjam na vlastite ideale i mišljenja koja se naravno s vremenom mijenjaju, sazrijevaju... Uzor? To nije teško odgovoriti. Moj uzor je čovjek. Nesavršen kakav jest, savršen je model za izgradnju nekog lika. Mogao bih ovdje nizati velika imena, ali jednostavno, čini mi se da je čovjek prikladniji odgovor, jer koliko god se svakodnevno sablažnjavam onime što čovjek čini, i dalje volim tu tajanstvenu riječ – čovjek. I nadam se, da će tko god ovo pročita shvatiti što želim reći. Lijepo je biti veliko ime u udžbeniku i ja bih neizmjerno volio biti jedan od njih. Ali, više od ičega, kada me jednom nebude, uz sva moja djela i postignuća, da oni koji ostanu, mogu s ponosom reći: „Bio je čovjek". To je nešto što bi me učinilo najponosnijim. Koliko god važni ili nevažni bili, sve se na kraju svodi samo na jedno: Jeste li čovjek ili niste...
- Na kraju bih samo napomenuo kako sam zahvaljujući svojim djelima imao prilike upoznati dvije divne spisateljice te bih volio dalje upoznavati, razgovarati i surađivati sa drugim autorima i onima koji to tek žele postati. Jer živimo u svijetu gdje se knjiga šikanira te nalazim potrebu za jedinstvom autora kao pokušajem očuvanja knjige živom.
- Zahvaljujem Vam na ovom divnom razgovoru te se ispričavam Vama i čitateljima na ovako iscrpnim odgovorima.

Hvala najljepša na ugodnom razgovoru,
Denis Kožljan, književnica


 




 




 




 




novipocetak50 @ 14:03 |Isključeno | Komentari: 0
nedjelja, srpanj 27, 2014


 

Preksinoć, u petak, u Cyber caffe baru , sudjelovala sam u DIMLJENJU, tj. čitanju poezije, kao gošća mladim pjesnicima Draženu Kiralju, Danielu Radočaju, Dorianu Brescu, marku gavranoviću-predivna večer...

 




novipocetak50 @ 21:59 |Isključeno | Komentari: 0
utorak, srpanj 15, 2014



 

 

VRIME

je onakovo, sutra več
onakovo, nikad povrajžu,
forši bude i pobojžu...pensan
triba i počinuti, na sebe
propensati, tilu friškece dati....

vrime...prokleto, kad če biti...
po želji našoj učinjeno, da nan
sebe da, da nan u krilo side pak
da i nan živina z dlana ide....

ma je zgoreno, propio udreno,
to vrime, i dani, lita ka gredu a nas
niš ne skušaju, pak steši počinuti
bi rabilo, pokusiti vino ča se otočilo,
popiti supu črnega, zaplesati balun
na baladuru kad ni blizu nenega.....

vrime, uštroligano, prkinjeno,
zbaštardani dani i ure, kalendara
ne rabi, butige su prazne, šoldi biže
z takujina, ma je li nas pozabija blaženi
odozgora...forši nan se samo para..stila
bin da lipše nan mrvicu bude i tako čud dura.....




novipocetak50 @ 15:03 |Isključeno | Komentari: 0
utorak, srpanj 1, 2014


 



 

Ponosna na svoju 9. zajedničku zbirku radova (pjesme i proze), pod nazivom , čiji sam naslov i sama dala "Na pragu snova" u izdanju Webstilus kluba, a između ostalih, tu se našla i moja pjesma "Zašutjele ptice", tako sa 11 samostalnih autorskih djela, ponosim se i sa 9. zajedničkih. Ovaj put zahvaljujem Webstilusu gdje sam i top autorica sa preko 3500 postova.

 




novipocetak50 @ 15:07 |Isključeno | Komentari: 0
ponedjeljak, lipanj 30, 2014


 

Moj najnoviji slikarski uradak naslova "U ritmu plavog" (akril na platnu 30x40)

 




novipocetak50 @ 13:49 |Isključeno | Komentari: 0
ponedjeljak, lipanj 16, 2014


 

 

 

Sinoć, 14.6.2014. održan je u Vižinadi, 21. Susret čakavskih pjesnika pod nazivom Verši na šterni, a kojom je prilikom promovirana i zajednička zbirka u kojoj se našla i moja pjesma "U škatuli"...Bilo je predivno , uprkos vremenu lošem zbog čega večer ovog puta nije održana na Battistellinoj šterni već u Dvorani.

 

Meni je ovo među 11 samostalnih autorskih djela i osma zajednička zbirka što me i posebno veseli.

 




novipocetak50 @ 00:41 |Isključeno | Komentari: 0
subota, lipanj 7, 2014



 

 

SANJI

Moji sanji zgubljeni
u šterni kolorane vode,
sprepodobljeni,
črni,
zbaštardani,
zabljeni
na gumnu...
kadi seno
stoji i čeka,
čeka, ma ninega ni,
sanji pomišani z regalon
pretelja čovika
i zmijurine
grdega svita,
sanji za me napro mali,
zleženi u korti cviča
u boški zresloj ku ni drugo
za poznati,
u travi zmlička,
i čerišnjon ka samo
cvit hita, a plodi zatrli sime,
iman hi, na svili bilega
lancuna,
bukivan kako
da oni su me rodili,
umisto matere bili,
ma ne znan hi čepati,
ne moren hi držati,
za se vajk imati,
aš se fuzu, biže,
ujdu kadi moja duša
nikad maj ne more,
od njih...pustih
mojih sanji...tamo nidi
daleko na stinah modrega mora
se najde samo kus sanji, mrva
smiha i jena suza slana ka peče,
boli, trpi, pak mene brižnu
steši napro razumi....

novipocetak50 @ 11:49 |Isključeno | Komentari: 0
nedjelja, lipanj 1, 2014


 



 



 

 










 

SINOĆ, 31.5.2014. U BARBANU JE ODRŽAN 4. SUSRET BARBANSKIH PJESNIKA NASLOVA BESIDE U JATU...U zajednički zbornik ušle su i 2 moje pjesme: Dota i trka, od kojih sam recitirala Trku...Presretna sam i zahvaljujem se TZ Barban, žiriju i svima koji prepoznaju kvalitetu mog stvaralaštva.

 




novipocetak50 @ 20:27 |Isključeno | Komentari: 0
ponedjeljak, svibanj 19, 2014

http://regionalexpress.hr/site/more/istrijan-u-vitru-vrimena/Današnji regional express donosi članak o mojoj najnovijoj knjizi "Istrijan u vitru vrimena"...HVALA OD SRCA

 

Istrijan u vitru vrimena

NOVA KNJIGA ISTARSKE KNJIŽEVNICE I AUTORICE DENIS KOŽLJAN

 

„Istrijan u vitru vrimena", nova je knjiga, jedanaesta po redu, kao samostalni uradak, književnice i autorice Denis Kožljan.
Knjiga je izašla u vlastitoj nakladi, Priprema i tisak: Grafika d.o.o. Osijek. Autorica je na 118 stranica, tekstom na čakavskom dijalektu i vlastitim fotografijama, uspjela svojim čitateljima, dočarati djelić ljepota Istre, istarskih običaja, folklora, starih zanata, jelovnika krajeva poluotoka na kojem je rođena i živi. Djelo je zamišljeno, a onda i realizirano kao jedan vid kalendara, pisan je po mjesecima, stoga je u dvanaest cjelina, uspjela na jedan lirski, ali i realističan način predočiti značaj vremena i životnog postojanja istarskog težaka, običnog čovjeka.

Osim intervjua, a koje je autorica Kožljan imala sa poznatim istarskim kantadurima Petrom Brgićem, Slavkom Celijom, KUD Barban, KUD Rakalj, u ovoj knjižici , čitatelj se susreće sa vrlo interesantnim detaljima iz teškog života Istrijana, u ne tako davnoj prošlosti, ali je sadržaj ukonponiran tako da je uz određenu temu napisan i autoričin vlastiti stih te prikazana fotografija vezana za isti. Kožljan si je zaista dala truda jer je u zadnjih nekoliko mjeseci proputovala Istru uzduž i poprijeko, ne bi li sadržaj njezinog kalendara-vremeplova bio što vjerniji i interesantniji , a opet zadovoljio ukus čitalačke publike. Tako je pričice iz naroda koje su se prenosile iz koljena na koljeno, a koje je bilježila kroz vrijeme, zatim krajolike, zanimljivosti, spojila u jednu vrlo neuobičajenu cjelinu, a kako i sama kaže, cijeli je taj obiman posao uglavnom realizirala sama, tek uz manju pomoć dobrih ljudi koji su pristali ispričati joj neke interesantne detalje i istine vezane za življenje istrijanskega čovika.

U posveti, autorica govori kako je ovaj njezin uradak rađen u znak sjećanja na sve one dobre, marljive ljude koji su u Istri rođeni, živjeli, stvarali i zadužili genracije budućeg vremena. Stoga je možda i vrijednost jednog ovakvog knjižnog teksta, popraćenog poezijom i fotografijom još veća.

Objavljeno 19/05/14 u 10:17 AM unutar kategorije Naslovnica • Kultura •

 




novipocetak50 @ 11:41 |Isključeno | Komentari: 0
četvrtak, svibanj 15, 2014
 

 

 

 

 

 

OBAVIJEST

 

Zadovoljstvo mi je i čast, obavijestiti sve moje prijatelje i poštovatelje mog stvaralaštva, napose pisanja, da je ovog puta, ne na digitalnoj mreži, već u vlastitoj nakladi, PRIPREMA I TISAK: Grafika d.o.o. Osijek, izašla moja 11. samostalna knjiga, naslova ISTRIJAN U VITRU VRIMENA.

Knjiga je zapravo jedan oblik kalendara, sa 117 stranica, mojih tekstova, članaka, intervjua, pjesama i govori o običajima, folkloru, tradiciji življenja, sajmovima u Istri,popraćena mojim vlastitim fotografijama u boji, a koje su nastale u Istri u posljednjih godinu dana, sve u cilju: DA SE NE ZABORAVI!

Tekst je u cjelini pisan čakavskim dijalektom, a djelo je posvećeno isključivo onima koji su se u Istri rodili, zgojili, koji su svojim zaslugama na bilo kojem planu zadužili generacije poslije. Moram se svakako zahvaliti onim pojedincima koji su se odvažili i pomogli mi kod sastavljanja sadržaja knjige, a o onim drugima , možda neki drugi put. Iskrena hvala i mojoj obitelji i svima koji me podržavaju u mojem književnom radu, a ja obećajem da ću jednako zdušno i dalje pisati kako o Istri tako i o svemu onome što me ispunjava i čini sretnom. ISKRENA HVALA JOŠ JEDNOM

novipocetak50 @ 14:54 |Isključeno | Komentari: 0
Slušam

***
 

VRATI ME


Vrati me Bože u dane
mog djetinjstva i maštanja
o sreći, u vrijeme kad samo
sunce je sjalo, kad imala
sam puno za reći.......

vrati me bar na tren da
na krilima snova preletim
najljepše potoke i rijeke,
da dotaknem uspomene neke....

i osjetim strasti života slobode,
i napijem se sa izvora vode,
i preskočim blatnjave puteljke,
vrati me, moj Bože, u dane
prošlog života....



VRATA RAJA

Napokon, nakon godina
teških, vremena hlada i tame
savila sam gnijezdo svoje,
otvorila vrata raja....


pa slušam samo ptica pjev,
djevojku što na harfi svira,
ništa više srce mi ne dira.....

živim, sanjam, hodam stazom
rajskog neba, znam da s
nadom za bolje sutra, živjeti
treba...

anđeli oko mene igraju i
molitvom me čuvaju, smiješak
za još ljepše sutra, na dlanu
ostavljaju....



MALE STVARI

oh, baš sam neka čudna seka
umjesto vila, love i zlatnika,
mene jednostavno vesele male
stvari....poljubac i ruža...to su moji dari...

i tako oduvijek, od malih nogu,
volim Krista, neću yogu, berem
ljubičice mirisne i plave, a u torbu
umjesto dukata i svile, stavljam
jednostavne stvari male....

pa kad kažu mi neki da budalasta
sam obična i skromna, da ništa
baš puno ne mislim na bolje sutra,
ja istima odgovor dajem." VIŠE
VOLIM, RANU ZORU I MIRISNA
ROSNA JUTRA!"




Brojač posjeta
53612
Index.hr
Nema zapisa.