Objavljene zbirke

Photobucket

"Sva moja sjećanja" prva samostalna zbirka izdana u vlastitoj nakladi 2010. godine







Ljubavlju  Ispunjena







‎"Priroda diše"; 2011; e-knjiga







Naša draga gošća Denis Kožljan kod Serđa Našim krajem Radio Pule

cursor
Pink Rose Flower
****
Nema zapisa.
MOJ BLOG
.
.
..OVO JE KUTAK GDJE OSTAVLJAM SVOJ TRAG MISLI U PISANOM OBLIKU, POEZIJE ILI PROZNIH DJELA...ALI ISTOVREMENO TO SU RIJEČI KOJE DOLAZE U POSEBNIM TRENUCIMA MOJE DUŠE, RIJEČI SUZOM NAVLAŽENE ILI OSMJEHOM UZBURKANE...PA NEKA TAKO BUDE I TRAJE DOK MOJE SRCE NE KAŽE; "BILO JE DOVOLJNO, SASVIM DOVOLJNO..."


Blog
subota, travanj 19, 2014



 

 

 

VRIME OD VAZMA

hiže se svitle, koltrine
uperene, narakamane,
korta pometena, i blago
u štali na slami suhoj leži,
jaja piturana, kokoše ušprljane,
šparuge naberene, špaleta
načeta, vrime biži, svića nažgeta,...
crikva doprta, rože bile na Oltaru
bojžeg hrama, krunu od trnja,
kanbijati će Slava Njigovega
oživljenja i uskrsnuća na nebo.....

vrime od Vazma, štajun od molitve
i pomirenja, pokle kvarnar juštih,
On je usta iz groba na čudo veliko,
uskrsnuja od mrtvih aš On je Kralj,
aš On je Kralj povrh svih kralji u kega
verujemo i još se jenu mrvu šperamo....

novipocetak50 @ 14:41 |Isključeno | Komentari: 0
četvrtak, travanj 17, 2014


 

 

 

 

 

Uskrsnuće; Lav Nikolajević Tolstoj

Ovo je početak romana napisanog prije 110 godina. Gospodin Tolstoj, svaka vam čast, pravi ste Lav.

"Ma koliko nastojali ljudi, kad ih se nekoliko stotina tisuća skupi na jednom, nevelikom mjestu, da izna...kaze tu zemlju na kojoj se stišću; ma kako sabijali kamenje u zemlju da ne bi ništa raslo na njoj; ma kako plijevili svaku travku što probije; ma kako dimili kamenim ugljenom i petrolejem; ma kako obrezivali drveće i ma kako istjerivali sve životinje i ptice – proljeće je bilo proljeće čak i u gradu. Sunce je grijalo, trava oživljavala i rasla i zelenjela se svuda gdje je god nisu sastrugali, ne samo na tratinama po ulicama nego i između kamenih ploča, a breze, topole, krkavine, širile su svoje ljepljivo i mirisavo lišće, lipe napinjale pupoljke da pucaju; čavke, vrapci i golubovi na proljetni su način gradili već gnijezda, a uza zidove zujale muhe ogrijane suncem. Vesele su bile i biljke, i ptice, i kukci, i djeca. Ali ljudi – veliki, odrasli ljudi – nisu prestajali da varaju i muče sami sebe i jedan drugoga. Ljudi su držali da nije sveto i važno to proljetno jutro, ni ta krasota svijeta božjega stvorena za dobro svim bićima – krasota koja pozivlje za mir, slogu i ljubav – nego je sveto i važno ono što su izmislili oni sami da bi vladali jedan nad drugima."

*******************************

I opet...i sada...ponavlja se...svakodnevno pomućenost uma tjera na bezdušnost, bezumlje, na ratove, mržnju, raskol...Isus nas tako nije učio...ali On je Kralj nad kraljevima, On je izdržao, On je na svojoj koži osjetio Križ jednog proljeća, kad rane prali mu pljuvačkom ruganja, kad rugalicama ismijavali su Njegovu hrabrost da preuzme grijehe Čovječanstva i bude razapet na Križ u najgorim mukama...I dalje su cvali jorgovani, i dalje su mirisali tulipani, Golgota naricala u zamračenom zalasku, svjetina klanjala se Njegovoj dobroti, hrabrosti dok umirao je mukama, dok krv je šiktala iz mjesta gdje najviše boli...

Danas, poslije...što se promijenilo...Svijet, oni koji naseliše Zemlju što Planetom se zove i dalje, utapaju svoju bol u čaši vode obične...i dalje krše se zapovijedi, ...i dalje rugalice nadjačavaju pjesme veličanja i Oda radosti...samo se u vremenu uskrsnuća Njegova...možda izmijeni ponešto u retorici......

novipocetak50 @ 21:02 |Isključeno | Komentari: 0
ponedjeljak, travanj 14, 2014



 

MARIJE VIŠE NI

ontar prije više od sedandeset,
poli ćorice sviće na svit je došla,
jena prava, žena koj ime Marija
anđeli su dali pak su cilo vrime...
njenega žiovota za lipotu života
samo povidati znali...

Marija, Marija...lipo ime moje,
na seljačken vozu, vijolale su se
bile kotule tvoje, prsa uzimala zase
zraka, bila si za života vajka lipotica
jaka.....

ženila se nikad nisi, čovika svoga imala,
ma si dicu ljučku u školu kunpanjala, z
malin ljudin u šabiji se igrala, kante na brigu
kantala, danima se radovala, sriću zase samo,
poli duše imala...

Marija imena, prez prezimena, hmaši
u nedilje hodila, Bogu se molila, smihon
bolne rane ličila, svakamor klatila, robu
zad hiže sušila, usnice katarkad u crleno
piturala, niš i sve , poli hiže vajk imala...

Pak lita su velike korke za urtu počela šenjati,
arija sve slabije zadavati, nebo se je napro
odzdola zaškurilo, Mariju, Sveticu z našega
kraja, na oni drugi svit prehitilo....

 




novipocetak50 @ 12:42 |Isključeno | Komentari: 0
subota, travanj 12, 2014


 

Niz moje vene...

 




novipocetak50 @ 17:29 |Isključeno | Komentari: 0
ponedjeljak, travanj 7, 2014
            

 

Cvjetna oaza (akril na platnu ) još jedan od mojih likovnih uradaka koji će se uskoro naći na izložbi

novipocetak50 @ 12:10 |Isključeno | Komentari: 0
nedjelja, ožujak 30, 2014


 

 

 

 

 

"Iza osmjeha, prokleto sama"roman
autorica: Denis Kožljan
*************
Nekako istovremeno sa prestankom kiše, auto se zaustavilo, a Leona je osjetila da joj se nešto zamantalo ispred očiju. Pomislila je kako je danas poprilično slabo jela,... pa je slabost zavladala njenim tijelom odnosno praznim želucom. No, dok je ona uopće uspjela izustiti ili pitati što se dogodilo, odnosno kako , koliko se njoj čini, tu nema kuće Snježe i njenih roditelja, Maks je cinički pogledao prema Zembi, znajući da je u čašu Colle, prije otprilike pola sata pomiješao nekoliko zrnaca bijelog praha.

„Ah, u vražju mater", daj mrdni malo guzicu, prozborio je kroz zube, obraćajući se Zembi, ne bi li obavili davno isplanirani prljavi posao. Jedino čega se bojao, bila je policijska ophodnja koja je tu i tamo, pogotovo u ljetnim mjesecima, znala patrolirati. No, mrak i kiša, do maločas možda su odavali znak da se to ipak neće dogoditi. Leona je očito zaspala, jer iz ruku joj je ispala torbica koju je toliko čvrsto držala u krilu. Trebalo je obaviti gnjusni čin što je prije moguće...trebalo je...Maksu se svašta nešto vrzmalo po onoj njegovoj ćelavoj glavi, dok se Zemba kilavo , cerekajući napokon pridignuo sa stražnjeg sica i nogom ugasio netom popušenu cigaru.

„ A jesi lud, jebote, pa nemoj se zajebavati, pusti žensku nek odmori malo", s određenom dozom zabrinutosti, procjedio je Zemba obraćajući se debelom Maksu koji je jednom rukom spuštao sic, odmaknuo Leoninu torbicu i u trenu skinuo kožni opasač. Poput divlje zvjeri, u času je do kraja otvorio vrata Alfe i silinom svoje mase uronio u Leonino nježno međunožje.
Nije je gledao u lice, samo je razmišljao da što prije i bolje zadovolji svoje prljavo bolesne strasti, znajući da droga djeluje koliko i količina ubačena u piće. Noćnu tišinu, kao što to obično i biva u to doba godine, prekidala je pjesma zrikavaca, tek tamo u daljini nazirala su se dvoja svjetla u kućama stanovnika, što je bio znak, da se nakon oluje, povratila i svjetlost. Zemba je samo, zagledao se u daljinu, držeći ruke u trapericama kao da možda drži „fige" ne bi li„posao" bio sretno okončan. Maks je dahtajući, poput bolesnog divljaka, u nekoliko poteza, svršio, izbeljeći oči u prazninu unutrašnjosti automobila.
„Hajde...šta si se ukočio", obratio se frendu koji je međutim, ipak donio neku svoju odluku te mu se Leona učinila zaštićenim anđelom. Tko će znati , kakve su mu namjere bile u vezi nje.

„Ockay, kak želiš, na tebi je, sada", ipak nekako umirujuće, gotovo šapatom završio je Maks sa svojom predstavom. Nije bilo što čekati. Izvadio je iz haube, od prije pripremljenu deku, izvadio Leonu i položio je na nju, ostavljajući je na mokroj travi, pokrivenu tek jednom zelenom plahtom od nekog grubljeg materijala poput tende. Torbicu u kojoj je bio mobitel, novčanik, i nešto uobičajne ženske kozmetike, prislonio je uz djevojčino uzglavlje, sjeo u auto, gotovo odgurnuo Zembu, ljut što ovaj nije odradio planirani posao. Pripalio je novu, nekako iz dubokog povukao dim, stavio u brzinu i bez prevelike buke, krenuo u nepoznatoom smjeru.

novipocetak50 @ 11:37 |Isključeno | Komentari: 0
petak, ožujak 28, 2014


 

SVEJEDNO

ljetno...ili zimsko...računanje vremena,
sasvim svejedno, meni isto..jer ja vidim
uvijek na telefonskoj žici istu pticu crnih
slutnji....glavom prolaze misli uskih pogleda,
svijet se ruši...osjeća to svaki moj djelić nosa,
svaka žila što odumire usljed težine atmosferskih
prilika.......

ma svejedno mi je ...sjedim li u kutku turobnice,
svakodnevice koja u dlaku ista je...da ne kažem
ona jedna, bez metarmofoze na bolje, sretnije,
ljepše, ugodnije.....ili vrijeme pomiče kazaljke
unaprijed, ili ih vraća nazad, svejedna je misao
u mojoj glavi, slike iste, tek tu i tamo, osvane poneka
žuta maćuhica, iscrtkana srećom jutarnje proljetne
idile....

ne slušam nikoga i ništa ne želim znati, nemam
što novoga naučiti, prijatelja pozdraviti...putanja
glavnine mog postojanja ostaje zaustavljena u pedeset
trećoj, na kućnom broju dvadeset, u ulici borova i
ljudi zatvorenih u skrovišta svojih mrskih stavova...pa
onda i meni, računam....neka ostane sasvim svejedno...
je li se rađa...ili umire...raste li možda nada za neko sutra
bolje.....zadržavam dah, svaka misao daljine zapliće se
u paučinu godina i vremena koje ipak uzima danak.....

novipocetak50 @ 12:45 |Isključeno | Komentari: 0
petak, ožujak 21, 2014


 



UŽIVALA SAM!

novipocetak50 @ 11:09 |Isključeno | Komentari: 0
utorak, ožujak 18, 2014

http://youtu.be/kALpDMgUquU

Pogledajte poslušajte i uživajte...bilo je to prošlog studenog u Čitaonici kluba umirovljenika Pula

novipocetak50 @ 16:53 |Isključeno | Komentari: 0
ponedjeljak, ožujak 17, 2014



 

 

 

RITUALNO

svakog dijela trake što siječe
vrijeme, sve se odvija po ustaljenom
ritualu i ne pita puno, ne stavlja točke
ni zareza, ritual ima sve oznake rigidnog
pasosa životne borbe....

u jutarnjim satima, na štednjaku kuham...
kavu i razblažujem je kapljicom mlijeka
dovoljno steriliziranog bez mnogo masnoće,
pa umačem keks u topli napitak dok glavom
prolaze mi sjećanja na mirnu luku djetinjstva....

u podne brojim udaranje zvona, virnuvši tek
kroz prozor svakodnevice što naučila me ploviti
rijekom nepredvidivih brzaka....stajem na tren
želim u sjećanju zauvijek zadržati mirise proljetnih
latica , osnažiti njima krv venskih cesta, pojačati
otkucaje srca.....

ritualno ponavljanje scena iz bajke, nadajući se
možda sretnom završetku ili možda samo crtajući
likove crno bijelom tehnikom za koju nisam više
sigurna je li u modi pisanja, očekujem vatreni sunset
proljetnog solsticija, spuštam polako zastore još jedne
scene uobičajne za život žene ratnice...patnice...žene
koja ipak drži četiri kuta kuće, ma što o tome tko mislio....

novipocetak50 @ 12:34 |Isključeno | Komentari: 0
Slušam

***
 

VRATI ME


Vrati me Bože u dane
mog djetinjstva i maštanja
o sreći, u vrijeme kad samo
sunce je sjalo, kad imala
sam puno za reći.......

vrati me bar na tren da
na krilima snova preletim
najljepše potoke i rijeke,
da dotaknem uspomene neke....

i osjetim strasti života slobode,
i napijem se sa izvora vode,
i preskočim blatnjave puteljke,
vrati me, moj Bože, u dane
prošlog života....



VRATA RAJA

Napokon, nakon godina
teških, vremena hlada i tame
savila sam gnijezdo svoje,
otvorila vrata raja....


pa slušam samo ptica pjev,
djevojku što na harfi svira,
ništa više srce mi ne dira.....

živim, sanjam, hodam stazom
rajskog neba, znam da s
nadom za bolje sutra, živjeti
treba...

anđeli oko mene igraju i
molitvom me čuvaju, smiješak
za još ljepše sutra, na dlanu
ostavljaju....



MALE STVARI

oh, baš sam neka čudna seka
umjesto vila, love i zlatnika,
mene jednostavno vesele male
stvari....poljubac i ruža...to su moji dari...

i tako oduvijek, od malih nogu,
volim Krista, neću yogu, berem
ljubičice mirisne i plave, a u torbu
umjesto dukata i svile, stavljam
jednostavne stvari male....

pa kad kažu mi neki da budalasta
sam obična i skromna, da ništa
baš puno ne mislim na bolje sutra,
ja istima odgovor dajem." VIŠE
VOLIM, RANU ZORU I MIRISNA
ROSNA JUTRA!"




Brojač posjeta
50581
Index.hr
Nema zapisa.